Zdravstveni djelatnici
Partneri

P.U.L.S. 19

Racionalna primjena inhibitora protonske pumpe – izazovi u ljekarni

Autor: PharmUp edukacijski centar | Vrijeme čitanja: 5 min

Inhibitori protonske pumpe (IPP):
Snažni alati – ali samo kada su opravdani

IPP lijekovi, poput omeprazola i pantoprazola, danas su među najčešće korištenim lijekovima u Hrvatskoj i EU – kako na recept, tako i kao OTC opcije. Iako su neprocjenjivi u liječenju GERB-a, ulkusa i eradikaciji H. pylori, problem nastaje kada se njihova primjena otegne mjesecima – bez indikacije, bez reevaluacije i bez ikakvog kliničkog nadzora.

U ljekarničkoj praksi, upravo farmaceut ima jedinstvenu priliku (i odgovornost) uočiti ovakve obrasce, intervenirati savjetom te pomoći u depreskripciji i racionalizaciji terapije.

Indikacije da, ali ne bez roka

IPP lijekovi djeluju inhibicijom H⁺/K⁺-ATPaze u parijetalnim stanicama, što ih čini vrlo učinkovitim u supresiji želučane kiseline. Koriste se kod:

  • GERB-a (obično 4–8 tjedana),
  • peptičkog ulkusa,
  • eradikacije H. pylori (uz antibiotike),
  • prevencije gastropatije kod pacijenata na dugotrajnoj NSAID terapiji.

No, razlike u dozi i trajanju nisu uvijek jasno komunicirane pacijentima. Često nalazimo pacijente na IPP terapiji više od godinu dana, bez kontrole i bez znanja o potencijalnim rizicima.

IPP – najčešće propisivani, ali i najčešće zloupotrijebljeni

U stvarnosti, IPP lijekovi se često prepisuju (ili prodaju kao OTC) kod nespecifične nelagode, “preventivno”, ili na temelju samodijagnoze pacijenata. Paralelno, broj izvještaja o nuspojavama raste, osobito kod dugotrajne primjene.

Među značajnim rizicima su:

  • hipomagnezemija i hipokalcemija,
  • malapsorpcija vitamina B12 i željeza,
  • rizik od infekcija (npr. Clostridium difficile),
  • povećan rizik od prijeloma kuka kod starijih.

Zato je racionalna uporaba ključna – a farmaceut često jedini ima mogućnost prepoznati kad terapija “klizi” u zonu kronične i neosnovane uporabe.

Uloga farmaceuta: 3 ključna koraka

Procjena opravdanosti

Kada pacijent traži nastavak ili ponovno izdavanje IPP lijekova, korisno je postaviti nekoliko ciljano kliničkih pitanja:

  • Koliko dugo uzimate lijek?
  • Tko je propisao terapiju?
  • Postoji li dijagnoza? Jeste li kontrolirani?

 

Farmaceut tako stječe uvid u potrebu za mogućom depreskripcijom – osobito ako se radi o pacijentima na dugotrajnoj NSAID terapiji, bez gastrointestinalnih simptoma.

Savjetovanje o pravilnom uzimanju

Većina IPP lijekova zahtijeva uzimanje natašte, 30 minuta prije obroka. Ako pacijent uzima lijek nakon jela ili “po potrebi” – terapijski učinak može biti suboptimalan, što može rezultirati samoinicijativnim povećanjem doze. Edukacija u trenutku izdavanja ključna je za terapijsku učinkovitost.

Depreskripcija – postupno, ne agresivno

Farmaceut može predložiti:

  • postupno smanjenje doze (npr. prepoloviti),
  • uzimanje svaki drugi dan,
  • povratak na simptomatsko liječenje (antacidi, H₂ blokatori),
  • reevaluaciju kod liječnika.

 

U svakom slučaju, prekid mora biti postupan kako bi se izbjegla tzv. rebound hipersekrecija kiseline.

Interakcije i kontraindikacije

IPP lijekovi utječu na pH želuca i samim time mijenjaju apsorpciju brojnih lijekova:

  • smanjenje bioraspoloživosti antimikotika i kalcija,
  • potencijalna interakcija s klopidogrelom (kontroverzna, ali vrijedna razmatranja),
  • maskiranje simptoma GI karcinoma kod dugotrajne nelogične primjene.

 

Uloga farmaceuta je u prepoznavanju ovih situacija i pravovremenom savjetovanju – jer rizik ne leži samo u terapiji, već i u propuštenoj dijagnozi. Pacijenti često podcjenjuju ozbiljnost IPP lijekova zbog njihove dostupnosti. Edukacija o indikacijama, pravilnom uzimanju i rizicima dugotrajne primjene mora biti sustavna, jednostavna i ponovljiva.

Sezonski, a posebno ljeti, raste broj zahtjeva za “nečime protiv kiseline”. Farmaceut tada ima priliku usmjeriti pacijenta prema dijetetskim promjenama, kratkotrajnoj terapiji ili reevaluaciji.

Zaključno

IPP lijekovi su moćan alat – ali samo kada su pravilno korišteni. U svakodnevnoj praksi, farmaceut je ključni filter između empirijske i racionalne uporabe. Kroz razgovor, analizu terapije i kontinuiranu edukaciju, možemo znatno smanjiti broj neopravdanih kroničnih terapija – i time spriječiti niz ozbiljnih nuspojava.